Bes, tuga, sreća, iznenađenje, gađenje, strah i prezir. Ovih sedam osećanja lako je pročitati na licima ljudi, utvrdio je još šezdesetih godina prošlog veka američki psiholog Pol Ekman. Nakon žreba za Ligu nacija, čak i bez naučno utemeljenih činjenica i eksperimenata koje je Ekman koristio, mogli smo videti da straha nema. Ili je vešto sakriven.
Pogledi selektora Veljka Paunovića i prvog operativca Fudbalskog saveza Srbije Branka Radujka, ipak, su ostavili utisak iznenađenja i sreće, kada su u Briselu saznali imena rivala u najjačoj diviziji. Međutim, iznenađenje i sreća tek su dva od ukupno sedam osećanja sa Ekmanovog spiska, istovremeno i dobra polazna tačka za cilj. To mora biti plasman među prve tri reprezentacije u grupi A2, jer će one biti u krugu nosilaca pred žreb za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Na taj turnir 2028. godine Srbija bi trebalo da ode, ukoliko želi da opstane u društvu bitnih na evropskoj fudbalskoj mapi.
U septembru će biti premijera sa Grcima, potom još jedan meč u kojem ćemo moći da pokažemo ko je gazda u kući, kad nam dođe Holandija. Dve pobede bile bi lavovski posao, ali šest utakmica u samo dva prozora (septembar - oktobar i novembar) osim emocija koje se čitaju na licu, zahtevaće i kvalitet.
Pretpostavka o dometu reprezentacije, i njenom kvalitetu, najbliža je istini ako se posmatraju susreti sa "krem selekcijama". Tako ćemo ovde kao relevantano uzeti ono što je bilo na "Vembliju". Izgubili smo 2:0 od ekipe koja će sledeće godine biti među favoritima za osvajanje Svetskog prvenstva. Reklo bi se, ne tako loš ishod. Imali smo momente u kojima je utakmica mogla da ode na suprotnu stranu, "dobili" smo Aleksandra Stankovića, itd.
Mnogo važnije od ovih detalja je činjenično stanje o ulogama naših reprezentativaca u klubovima. Od kompletnog tima koji je počeo meč sa Engleskom redovno u svojim klubovima igraju petorica fudbalera - Strahinja Pavlović (Milan) Nikola Milenković (Notingem Forest), Nemanja Gudelj (Sevilja), Andrija Živković (Paok) i golman Predrag Rajković (Al Itihad). Osim toga, samo će se Pavlović i Živković, kao standardni, ove godine boriti za titulu u Italiji i Grčkoj. Dušan Vlahović je doživeo težu povredu, Saše Lukića iz istog razloga već neko vreme nema u Fulamu, ali čak i sa njima dvojicom ostaje utisak da je i strah opravdano osećanje kod navijača, jer naši rezentativci nemaju uloge koje su nekada imali.
Naša fudbalska reprezentacija nije među najkvalitetnijim u Evropi, pa je put stvaranja jakog tima, bez istaknutih pojedinaca, jedini koji možemo birati. Nije lako napraviti taj zaokret. Opasna je to krivina, značajna promena u odnosu na blisku i dalju nam fudbalsku prošlost. Nekada smo imali Dragana Stojkovića, Dejana Savićevića, Predraga Mijatovića, Vladimira Jugovića, Sinišu Mihajlovića, Nemanju Vidića, Dejana Stankovića, Branislava Ivanovića ili Aleksandra Kolarova, nosioce u klubovima koji su na kontinentu vodili glavnu reč. Danas, nažalost, fudbalska predavanja drže neki drugi i mi to moramo sportski da prihvatimo.
Bes, prezir, gađenje i tuga - preostale četiri emocije dokazane Ekmanovim eksperimentima, tako svojstvene navijačima Srbije u poslednje vreme, možda i nestanu ako se svi podrede jednom cilju i svako uradi ono što je do njega.
Igranje za zastavu i grb budi emocije koje se ne proučavaju. Tih emocija nema na Ekmanovom spisku. One se ne dokazuju eksperimentalnim metodama i posmatranjem. One su tu ili nisu.
Ako to već nije slučaj, onda ne bi bilo loše da ego i sujeta ostanu u ovogodišnjem januarskom snegu. Svako da shvati svoju ulogu, od onih koji upravljaju, do "A" tima. Reprezentacija je bila i ostaće ogledalo funkcionisanja svake fudbalske organizacije. Tako i Fudbalskog saveza Srbije.
Ostavite komentar