Vesti iz ostalih sportova

Viktor Rašović za Arenu: Kada sam čuo kako grmi Marš na Drinu, znao sam da ne možemo da izgubimo!

komentari (0)

Autor: Olgica Nikolić

28.01.2026 10:40
Viktor Rašović, srpski vaterpolo reprezentativac Starsport
Viktor Rašović, srpski vaterpolo reprezentativac

Bez obzira na impresivnu trofejnu zaostavštinu srpskog vaterpola i olimpijsko zlato od pre dva leta, nemali deo srpske javnosti nije očekivao da gleda "delfine"do kraja borbe za titulu na tek završenom Evropskom prvenstvu u Beogradu, čak su i neke njihove starije kolege sumnjale u trofejni potencijal igrača Uroša Stevanovića. 

Tim pre je jače odjeknuo "iznenađujući" uspeh naših reprezentativaca, a plima njihovog poslednjeg uspeha preplavila srca ovdašnjih ljudi. U novobeogradskoj Areni, u porodičnim domovima i na ulicama širom Srbije. Oni sami tek polako počinju da shvataju koliko veliku stvar su napravili tokom poslednje dve nedelje.  

"Prošlo je premalo vremena od finala, ali uspeo sam da dođem sebi i počnem sa sabiranjem utisaka. Prisutan je veliki fizički umor, naravno, ne samo od prvenstva, po novom i težem sistemu takmičenja, iza nas su i pripreme, probni mečevi... Ali, nije mi to prva ni najjača impresija. 

Bilo je komplikovano sve mentalno izdržati, jer znaš da ne smeš popustiti pod napetošću, ne pre ostvarivanja konačnog cilja, a on je za nas bio zlatna medalja. Kada smo ga ispunili, osetili smo veliko emotivno pražnjenje. Ko nije doživeo da postane šampion u svojoj zemlji, u gradu u kome je rođen i odrastao, pred svojim ljudima... taj ne može da shvati izuzetan osećaj neopisive sreće. 

Gotovo opipljiv. Bio sam već jednom prvak Evrope, ali ovo je nešto sasvim drugačije, rekao bih i vrednije. Nekako bliže srcu i duši. Još ako si srećnik da sve to proživiš sa rođenim bratom, kao ja... Jednom rečju, neprocenjivo", kaže nam Viktor Rašović, na početku intervjua za Arenin portal.

 

Pedja Milosavljevic/STARSPORT / Shutterstock Editorial / Profimedia

Vaterpolo reprezentacija Srbije

Sportski psiholog ekipe, naš čuveni odbojkaš Andrija Gerić, u trenucima slavlja u "Beogradskoj areni" rekao je "O ovome će se jednog dana film snimati". Kakav biste mu naslov dali? Možda "Povratak otpisanih"?

"Verujem da su nas ljudi tako videli posle meča sa Holandijom, verovatno su nas mnogi i otpisali jer smo ga odigrali tako kako smo odigrali, ali pre bih rekao da smo bili nesalomivi. Od prvog dana okupljanja do poslednjeg minuta prvenstva, uprkos raznim povredama, bolestima, virusima, kažnjavanju važnih igrača. 

Zvučaće pomalo čudno, možda neko izvuče iz konteksta ove reči i da im loš prizvuk, ali ko se razume u sport i poznaje timsku psihologiju, znaće na šta mislim kada kažem da su za nas ključni i dobri bili isključenje Mandića i četiri minuta s igračem manje u zadnjoj četvrtini protiv Španije, što je inače bilo velika nepravda. 

Zato što su učinili da se još više skupimo, ujedinimo i čvrsto držimo, izjednačimo a onda i preokrenemo rezultat. Morali smo da se snađemo bez Dušana u sledeća dva meča, pa ispunimo prazninu nastalu crvenim kartonom za kapitena Jakšića u polufinalu sa Italijanima, još na kraju, u finalu, nadoknadimo energiju opravdano odsutnog glavnog organizatora igre Ćuka.

Lukić ga je maestralno odmenio. Zapravo, svi momci su bili perfektni, niko nije bio slab na ovom takmičenju, samo se neko, određenog dana, manje ili više isticao. Kao na Olimpijskim igrama u Parizu. Posebna snaga ovog tima je upravo to što ne zavisi od dva, tri igrača. I stručni štab je bio na visokom nivou". 

Šampionska gospodština 

Viktor Rašović željan je bio posledjih nedelja svoje porodice, vremena sa prijateljima, dužeg sna, dana bez obaveza, mira... ali, je bez trunke premišljaja prihvatio poziv za ovaj intervju i strpljivo odgovarao na pitanja. Iako smo ga zatekli sa malim sinom u naručju. Jer, za razliku od raznih zvezdi i zvezdica, šampion iz vode zna za poslovni bonton, red i odgovornost prema javnosti. 

 

Posmatrajući vas sa strane, delovalo je da ste svaku utakmicu držali pod kontrolom, čak i kada ste ih lošije otvarali i gubili, kao protiv Španije i Mađarske, u grupnim fazama. Kako je to izgledalo iz prve ruke?

"I mi smo imali takav osećaj, mada smo protiv Mađara, u prvom meču, izgubili kontrolu na četiri, pet minuta, kada je utakmica mogla lako da ode na njihovu vodenicu. Nije, jer smo pokazali kvalitet u odsudnim trenucima.

Finale sa njima bio je mrtav i težak meč, iz mog ugla, bez mnogo ritma, jer se i kod njih i kod nas osetio umor od pređenog puta. Presudili su naša stabilnija odbrana, bolja koncentracija i veća želja u trećoj i četvrtoj deonici. Dobili smo i veliki navijački vetar u leđa, beskrajno hvala publici na tome.

Čestitam Mađarima, kao i Grcima, mislim da su zaslužili srebro. Bii su konstantni i kvalitetni pre i posle poraza od Mađarske, ali taj jedan loš došao je u najopasnijem trenutku i mnogo ih koštao. Naš protiv Holandije desio se u pravom momentu". 

Dosta je bilo povika na suđenje, naročito diskusije o odlukama uperenih protiv Mandića i Jakšića. Koliko vam je ono predstavljalo remetilački faktor na ovom prvenstvu?

"Ne bih pričao o konkretnim sudijama, pa ni previše dužio o prirodi suđenja, koliko god ga pratile razne kontroverze. Zbog specifičnosti vaterpola, ta tema se stalno provlači, od generacije do generacije. U fudbalu, košarci, rukometu... tačno se vidi i zna šta je faul, a kod nas puno toga ostane nejasno, jer se desilo ispod površine vode. Sudije neretko donose odluke po osećaju, mada sada imaju na raspolaganu i video tehnologiju. Ni mi igrači nismo ponekad sigurni da li i kako se nešto dogodilo". 

 

Pedja Milosavljevic/STARSPORT / Shutterstock Editorial / Profimedia

Vaterpolo reprezentacija Srbije

 

Pomenuli ste bolesti i viruse, a selektor Uroš Stevanović posle finala je otkrio te mučne probleme sa zdravljem pojedinaca u poslednjim danima EP. Kako je dobijena važna pozadinska bitka?

"Virus je ušao među nas u baš lošem momentu, ali, eto, odbili smo da nas savlada taj nevidljivi neprijatelj. Ćutali smo o našoj muci i u tišini vodili bitku. Da smo s tim izašli u javnost samo bismo poremetili fokus i ohrabrili rivale, a to nikako nismo sebi smeli da dozvolimo. Gledali smo napred, prema cilju".

Da je borba za titulu imala drugačiji ishod da li bi to ostavilo određenu prazninu u zaostavštini ove generacije? Bez obzira na osvojeno olimpijsko zlato.

"Žuljalo bi me ceo život da nismo uzeli titulu u Beogradu, jer takvu priliku dobiješ jednom ili dva puta u karijeri. Da smo izgubili ovo finale to bi mi bio najbolniji poraz ikada, kao što su mi ova pobeda i medalja najdraže. Draži i od pariskih.

Bez obzira što su Olimpijske igre još jače takmičenje. Ovo je nešto skroz drugačije. I sada mi stoji knedla u grlu kada se setim žmaraca u telu dok sam slušao kako cela Arena peva 'Bože pravde'. Još kada sam čuo kako grmi Marš na Drinu, sa razglasa i iz grla hiljada i hiljada ljudi...

Mogao sam da zaplačem od miline, ponosa, adrenalina... Ali nisam, samo sam pomislio 'Nema šanse ovo da izgubimo! Ne smemo!' Toliko je sve moćno zvučalo i izgledalo. Dok sam živ pamtiću tih nekoliko minuta".

 

Igrače niko ne pita 

Kalendari vaterpolo takmičenja godinama se kose sa zdravim razumom i idu direktno na štetu najvažnije karike u lancu - igrača, jer ih teraju da se iznuruju preko svake mere.

"Sve bi bilo bolje kada bi se više vodilo računa o fizičkom i psihičkom zdravlju igrača. Ovog puta imamo samo nedelju dana reseta do novih klupskih obaveza, a to je plodno tle za povrede", ukazuje naš sagovornik. 

 

A, toliko se sumnjalo u vrednost vaše generacije, tokom osam godina bez evropskih i svetskih medalja...  

"Svaki poraz u tom periodu imao je svoje razloge i smisao, nebitno gde i kako smo ih pretrpeli. Da nije bilo njih ne bi bilo olimpijskog zlata, a ni evropske titule. Kao da je negde zapisano da moramo doživeti šok, hodati ivicom provalije, pasti u blato... da bismo, na kraju, napravili nešto veliko.

Mora nešto ozbiljno da nad prodrma da bismo bili pravi kada je biti ili ne biti. Ne sporim ničiji sud, ali tih osam godina bez medalja na Svetskim i Evropskim prvenstvima nikako ne mogu biti neuspešni, jer smo dva puta osvajali olimpijski turnir. Velika, dobro poznata istina kaže da je to san svakog sportiste".  

Stara, loša praksa kaže da će vaterpolo euforija brzo splasnuti, a nacija i mediji zaboraviti na vas do nekog sledećeg velikog takmičenja, odnosno pažnju usmeriti na takozvane veće sportove. Smeta li vam takav tretman? 

"Donekle razumem takav stav, ja prvi volim popularnije sportove kao što su fudbal i košarka, ali isto tako smatram da vaterpolo zaslužuje bolji tretman od publike i medija. Preko cele godine, umesto onog starog 'svakog čuda tri dana". I ne samo reprezentacija nego i klubovi. Trebalo bi da smo sport od nacionalnog značaja, kao najtrofejniji među timskim", zaključuje i poručuje mlađi brat drugog zlatnog "delfina" Strahinje Rašovića. 

 

Dimitrije Vasiljevic / Alamy / Profimedia

Viktor Rašović, vaterpolo reprezentativac Srbije, u zagrljaju rođenog brata Strahinje

 

 

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija