Postoje timovi koji pobeđuju i postoje timovi koji menjaju način na koji se igra protiv njih. San Antonio ponovo pripada ovoj drugoj grupi. Sparsi su se vratili tamo gde pripadaju, u zonu od 50 pobeda, prvi put još od sezone 2016/17. Nije to samo broj, nego potvrda da je proces završen i da su Sparsi ponovo ono što su godinama bili, tim koji ne pita kako će se utakmica igrati, već o tome odlučuje.
Priča naravno počinje od Viktora Vembanjame, vanserijskog talenta i fizičkog profila kakav liga još nije videla. Kao što je nekada sve polazilo od Dankana, tako danas sve ima smisla kroz njega, kako u odbrani, gde menja geometriju reketa, tako i u napadu, gde otvara prostor za sve ostale. Ali ono što ovu sezonu zaista definiše nije samo njegov individualni kvalitet, već način na koji je svojim stavom i samopouzdanjem podigao sistem oko sebe. U tom kontekstu, razvoj Stefona Kasla posebno daje Sparsima dodatnu dimenziju, sekundarnog kreatora koji donosi energiju, pritisak na loptu i stabilnost u oba smera.
Ipak, najveća razlika u odnosu na prethodne godine je dubina. Rotacija je široka i funkcionalna, sa čak osam igrača koji su na dvocifrenom proseku poena, što nije pošlo za rukom ni Gregovim Sparsima, ekipama koje su bili sinonim za timsku košarku. I to nije samo statistika, već jasan znak da se San Antonio vratio onome po čemu je bio prepoznatljiv, sistemu u kojem lopta pronalazi u tom momentu najboljeg, a ne najglasnijeg.
Naravno, Vembanjama je centralna tačka sistema, ali širina opcija pravi razliku. Dieron Foks donosi brzinu i kreaciju iz pika, Devin Vasel kontinuitet u šutu, Keldon Džonson energiju i produkciju iz drugog plana, dok Kasl i Harper dodatno šire linije napada konstantnim prodorima u srce reketa. U toj raspodeli, čak i igrači poput Šampenjija i Barnsa imaju jasno definisane uloge koje se redovno pretvaraju u konkretan učinak, baš onako kako su nekada i sporedne figure u sistemu Popoviča pravile razliku.
To praktično znači da protivnik ne može da “zaključa” jednu opciju i time reši problem. Sparsi igraju u sistemu gde svi učestvuju. Lopta konstantno kruži, odluke su brze, a napadi retko stagniraju. To je onaj prepoznatljivi obrazac: strpljenje, dodatni pas i poverenje da će se pravi šut pojaviti, iznova i iznova.
Ono što ipak ovaj tim dodatno izdvaja je balans između napada i odbrane. Sa Vembanjamom kao poslednjom linijom, San Antonio ima elitnu zaštitu obruča, dok spoljašnja linija, sa Kaslom na čelu vrši konstantan pritisak na loptu. Kao i u najboljim godinama, odbrana nije samo reakcija, već deo identiteta i deo strukture koji ne varira.
(VIDEO) Jokić režirao, Denver dominirao: Filadelfija je precrtana
Tu dolazimo i do konkretnih rezultata. Tri ubedljive pobede protiv Oklahome u sezoni nisu slučajnost, već jasan pokazatelj da San Antonio ima profil ekipe koji može da odgovori aktuelnom šampionu. Nisu bolji jer imaju jednog dominantnog igrača više, već zato što igraju kao celina koja zna šta radi u svakom posedu. Uz sve to, Sparsi su ispunili i ono nepisano pravilo Fila Džeksona, stigavši do 40 pobeda pre 20 poraza. U NBA kontekstu, to je linija koja jasno razdvaja dobre timove od legitimnih kandidata za titulu, a San Antonio je ponovo na toj strani, gde je godinama bio standard.
Još važnije, igraju sa jasnim principima. U svakom napadu postoji ideja, u odbrani disciplina, a kroz čitav meč konstantan intenzitet. To više nije mlad tim koji uči kako da pobeđuje, tu školu su pretrčali veoma brzo, ostali su sada samo oni najteži, plej-of ispiti.
Zato ovo više nije priča o povratku kao nostalgiji, već o povratku kao kontinuitetu. Sparsi nisu kopija onih starih timova u koje su se mnogi zaljubili, ali jesu njihova savremena verzija. A to je, kroz istoriju ove franšize, uvek bilo dovoljno da se razmišlja o tituli.
Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija
Ostavite komentar