Znate li da postoje bajke čija se radnja odvija u školama, a u centru pažnje je raspored časova i predmet koji je u tom rasporedu u mlađim razredima upisan sa fiz? U starijim razredima to je fizika, ali ovde je jasno da je to fizičko! Prvo na listi omiljenih predmeta, baš kao najmlađi princ u bajci...
E sad... Bajke obično imaju srećan kraj... Princ pobedi zlo čudovište, oženi se lepom princezom i žive srećno do kraja života... Ali u bajci o rasporedu časova, nekada, ne baš tako davno nije bilo srećnog kraja... Fiz je učiteljica obično menjala sa srp ili mat, deca su nosila opremu i nadala se da će na tom trećem času trčati, šutirati loptu, dobacivati se... Ipak, deca su ostajala u učionicama i rastavljala 52 na 50+2...
Ja sam jedno od dece iz te tužne bajke i toliko je ta bajka pustila korenje u mom poimanju rasporeda časova da sam postala onaj roditelj koji traži reč na roditeljskom i pita JE L’ STVARNO IMAJU FIZIČKO... I gle! Stvarno imaju fizičko!
Pakujem opremu, peglam bele majice koje sam jedva pronašla, jer kao da više ne proizvode čisto bele majice... Majice za fiz! Treba naglasiti da je važnu ulogu u ovoj bajci dobila i Statistika, jer deca su naučila da rastave 52 na 50+2, ali Statistika kaže da smo imamo sve više klinaca sa krivom kičmom, motoričke veštine su postale nepoznanica, a protiv dece su se između ostalog urotili i Višak kilograma i Dijabetes...
Ne volim statističke podatke, ali im moramo zahvaliti što smo konačno shvatili da deci moramo da vratimo sport! Ne decu sportu, jer deci je u prirodi da vole pokret, već upravo SPORT DECI! I to je zadatak za sve! Kako se ono kaže - svako koliko može!
Ne volim statističke podatke, ali im moramo zahvaliti što smo konačno shvatili da deci moramo da vratimo sport! Ne decu sportu, jer deci je u prirodi da vole pokret, već upravo SPORT DECI! I to je zadatak za sve! Kako se ono kaže - svako koliko može! Učiteljica da preseče da fizičko nije nagrada ako je dobro urađen kontrolni iz mat, roditelji da ne moraju biti Ma Long da bi sa detetom prebacili koji put lopticu na stonom tenisu, društvo da je ulaganje u sport za decu, ulaganje u zdravlje i budućnost dece, mediji...
Stižemo do ključne reči ove bajke... ARENICA! Televizija ARENICA! Sportska televizija! Za decu i mlade! I da se razumemo, kad kažem deca, mislim na svako dete! Ne samo na one za koje čak i laik kaže KAKAV TALENAT... Ne samo na one čiji roditelji imaju novac za članarinu... čije mame znaju šta je ofsajd... koja u svom mestu mogu da biraju da l’ će na kriket, il’ klizanje, il’ vaterpolo... Jer, svako dete ima pravo da trči, da pobedi, da izgubi, da navija, da ima svoj tim...
I zato je glavnu ulogu u ovoj bajci preuzela televizija ARENICA, da decu uhvati za ruku i izvede na teren... Na teren gde ne moraju biti najbolji, gde medalja nije najvažniji deo sporta, gde će naučiti da šamipon postaješ mnogo pre nego što se popneš na pobedničko postolje...
Jedan ozbiljan tim, sa nekoliko ozbiljnih sportskih talenata, sa jednim članom tima koji i dalje traži pravdu za gredu i kozlić i sa par onih koji u po dana u po noći znaju da rastavljaju brojeve, 20. novembra, na Svetski dan deteta staće na crtu onima koji već dugo treniraju, koji su uigrani u dodavanjima sa svih delova terena, koji su se već okitili najsjanijim odličjima... Mi ćemo vezivati pertle jedni drugima dok svi ne naučimo da je sport pravo svakog deteta ne da bi postalo šampion, već da bi od sporta uzelo sve one plemenitosti koje sport nudi!
I konačno, uz TV ARENICA, naša bajka je dobila srećan kraj: "I tako je učiteljica rekla: 'DECO, DANAS U RASPOREDU DVA PUTA FIZ'."
Ostavite komentar