Nejmar poslednje Svetsko prvenstvo Brazil Santos fudbal | Arena Sport
srb
najnovije
Vesti iz fudbala

Poslednji Mohikanac, samuraj, vitez, džedaj... Poslednji fudbaler

komentari (0)

Autor: TV Arena sport

19.05.2026 17:57
Nejmar u suzama Credit: Han Yan / Xinhua News / Profimedia
Nejmar u suzama

Sport je možda i najsurovija javna profesija. Vidimo to iz dana u dan. Da li je do emotivne veze koju navijači gaje sa svojim klubovima, da li je zbog očitih oscilacija u formi, teško je reći, ali ne možemo poreći da pevci, svirci, umetnici i "umetnici" nekako lakše prolaze kroz nemilosrdne čeljusti javnog mnjenja. Vezuje ih da neka sentimentalna veza za publiku, pa onda bude drago ljubiteljima rokenrola što uopšte imaju priliku da vide Ganse na sceni, iako Aksel Rouz više zvuči kao Miki Maus, negoli nekada najbolji vokal planete. Nostalgija im omogućava da produže svoje karijere u nedogled, ponekad i previše i mada se javi tu pokoja kritika, loša recenzija, pa čak i osuda, arene i stadioni budu najčešće puni, a nezadovoljni ostaju samo oni koji su nastup pratili od kuće. 

Zato je sport, a pogotovo fudbal, koji dominira u Evropi i svetu nad ostalim disciplinama, nemilosrdan. Ma zloban i pakostan! Od stare slave se može živeti samo u uspomeni, na revijalnoj utakmici i u sporadičnim pojavljivanjima kraj terena. Nikako tokom karijere, koja ne prašta dugoročne padove, ostavljajući prostor samo za poslednji pozdrav kada dođe vreme za i taj čuveni oproštajni meč - pun sentimentalnosti, ali i dalje bez pokajanja sa obe strane odnosa navijači-igrač. 

Bez naglog preokreta, bez nagle promene i zavređivanja slave na nekom drugom mestu, u slabijoj ligi, na drugom kontinentu (tim redom), retko će nekada planetarno voljeni fudbaleri ostati u očima surovih ljubitelja "prelepe igre" onakvi kakvi su bili kada su se pojavili. 

I zato je možda vreme da se taj trend promeni. Ili makar da neko apeluje i zamoli za uživanje u trenutku. Dok isti traje, jer posle neće biti treće povratničke turneje, niti novog romana, neće biti "još jednog" filma, "spin-ofa" koji ne vredi ni približno kao original, ali salu rasproda, neće biti "prikvula i sikvula". To što se desi za vreme karijere, to je sve što možemo da vidimo i sve u čemu možemo da uživamo. Bumerang efekta neće biti. 

Podugačak je to uvod, ali podugačak je i put Nejmara da Silve Santosa Juniora. Ili samo Nejmara, koji je jako lako shvatio šta znači biti obožavan, pa omražen. Na kraju III dela triologije "Ratova zvezda", kada Obi van Kenobi ima poslednji dvoboj sa Anakinom Skajvokerom i sa suzama u očima kaže: 

"Ti si bio izabrani. Trebalo je da uništiš Site, ne da im se pridružiš".

Tačno to isto se moglo reći za Nejmara, kada je rešio da njegova karijera svoj put nastavlja u Parizu, umesto u Barseloni gde je imao sve - slavu, priznanje, ljubav navijača i ono najvažnije - lepotu igre. Ali nije to bilo dovoljno, a velika senka Lionela Mesija suviše je smetala razigranom Brazilcu, koji je verovao da će u svom timu zasijati kao glavna, prva zvezda. 

Nije zasijao u Gradu svetlosti. Nije prišao ni blizu sjaju koji je nekada imao u Kataloniji. Sam nije mogao, potom je došao red i na Kilijana Embapea da uklade reflektore kao sin Francuske, koji će možda nekada zaslužiti i sopstvenu apologiju, a na kraju, kada dve aždahe u napadu nisu bile dovoljne, stigao je i onaj od koga je Nejmar pokušao pobeći. Lionel Mesi. I ništa od toga nije bilo dovoljno. Pratile su ove, a i potonje godine brojni skandali, žurke, slike, kontroverze, ali manimo se toga. Tabloidi su svoje uradili i ovde im nije mesto. Dovoljnu osudu je dobio bivši fudbaler PSŽ već i svoju kaznu je odslužio. 

Vratimo se nazad. Nije došao Brazilac do Zlatne lopte, kojoj je najbliže prišao sa trećeg mesta iza Kristijana Ronalda i omalenog Argentinca za svoje vreme u bordo-plavim prugama. Nije ponovio osvajanje UEFA Lige šampiona, koja mu je čak izmakla na poslednjem koraku 2021. godine pred kolenima Bajerna iz Minhena. Baš ta sezona, bila je poslednja da gledamo onog pravog čupavog fudbalerčića u opremi Santosa kako na drugom kraju planete objašnjava fudbalsku igru. 

Blaga je renesansa došla dve godine kasnije, ali je ubrzo usledio put na Bliski istok - u Al-Hilal, u kojem nećemo pobrojavati uspehe. Nećemo ponižavati ni sebe ni Nejmara, koji će na kraju obrnuti čitav krug i otići da se bori za opstanak sa Santosom, kojem je deceniju i po ranije donosio kontinentalnu i svetsku slavu, sa samo 20-ak godina. 

Bezvredno postaviti pitanje zašto je sve ovo pobrojano važno. Mnogo igrača je prošlo put do vrha sveta i nazad, ali nisu svi bili kao Nejmar. Nekada, vrvela je Evropa i Južna Amerika od takvih majstora. Gledali smo Ronaldinja, gledali su oni stariji Maradonu, Zika, Falkaa, pa možemo navesti i tog Mesija, koji se nekako uvuče u svaku priču. Ali bez svih ovih lepotana sa magijom u nogama, ostali smo kako su godine proletale. A čak i kada smo ostajali bez njih, niko nije imao tretman kao što ga je imao Nejmar

Dečko, koji je oličenje fudbala, koji je svojim potezima dok su društvene mreže još bile mlade intrigirao, žario, palio i izazivao divljenje, kao što je Ronaldinjo radio u čuvenom dresu sa Unicefom na grudima. Kao da tada nije igrao za rezultat, igrao je za sebe i sve nas. Igrao je za ono što se danas izgubilo. Igrao je "Žoga bonito". Pogledajte reprezentaciju "Karioka" i zapitajte se - ko pored Nejmara ima to?

Odmah možemo da kažemo - nijedan. I imao je Nejmar to i u Kataloniji, podsetivši nas na tamne kikice svezane u punđu i dva golema sekutića u najskupljem osmehu. Tada je takođe bilo rezultata, ali za njih se nije igralo - igralo se, što se kaže, za narod. Za raju. Sve posle, bilo je nešto drugo, sa obrisima onog prošlog. 

Postoji filozofska teza da je između ličnog doživljaja, od kojeg počinje sve, i razumevanja, kao krajnje tačke saznanja, vezivni most predstavlja Izraz. Jedino otelotvorenje ukida jedinstvenost doživljenog i unosi opšteljudsku komponentnu neophodnu za shvatanje. A Izraz, zavisi od genija umetnika. Baš kao što fudbalski Izraz zavisi od genija igrača, a naše razumevanje fudbala počiva na njihovim majstorijama. Tako smo zavoleli fudbal, kroz njihov slobodni Izraz - ne kroz brojke, lampice, kornere i prekide Mikela Artete i Nikolasa Žovera, niti kroz autobuse i zidove Simeonea i Murinja. Pa čak ni kroz taktičke šeme i prelepu igru Pepa Gvardiole i Johana Krojfa. Kada smo bili mali, zavoleli smo ga i razumeli kroz majstore, kroz Ronaldinje, Nejmare, Pelee, Maradone..

Zato, ovo nam je poslednja šansa da uživamo u igri poslednjeg majstora. Poslednjeg pravog fudbalera. Nakon Svetskog prvenstva, više to neće biti ni blizu to. Vreme je da počnemo da opraštamo greške pre nego što se svira poslednji zvižduk i da apologije pišemo ne kroz retrospektive okončane karijere, već kada još uvek imamo šansu da u njima uživamo, bez sete i ogorčenja, na takmičenju kao što je Mundijal. 

Rekao je selektor Karlo Anćeloti da će Nejmar možda igrati, a možda i ne. Isto tako je rekao da će ga možda pozvati, a možda i ne. Na kraju, pozvao ga je, izazivajući usput erupciju oduševljenja među navijačima žuto-plavih, ali i suze Brazilca u opremi Santosa, koji je zaplakao vidno potrešen i srećan, u čudnom vorteksu emocija, kakve se javljaju isključivo na kraju. Takvo oduševljenje, svi moramo imati, jer nemamo više vremena za osude. Nije ovo priča o trofejima, nagradama, priznanjima. Priča je o Izrazu, koji gledamo od poslednjeg fudbalera, u izvornom i najlepšem smislu reči. Oprošteno ti je Nejmare, a sada poslednji put, pokaži nam šta je fudbal. 

 

 

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Ostavite komentar

Kina zabranjuje rođendanske proslave za sportiste

Kineska vlast upozorila je da navijači ne treba da organizuju rođendanske proslave za sportiste nacionalnih timova, navodeći zabrinutost zbog korišćenja javnih resursa i ometanja treninga, objavila je Kineska centralna televizija (CCTV).