Monitoring. Reč zbog koje se navijačima Partizana prevrće želudac, a u klubu iz Humske raste nervoza. Obrazac je isti: UEFA preti, Partizan strahuje, država izmiruje.
Ni ovo proleće nije izuzetak. Neizmirenih obaveza ima na pretek. Rokovi cure, a rešenje i dalje ne zavisi od kluba, već od političke volje da se zakrpi ono što uprava nije bila kadra da sredi sama.
Čelnici Partizana zaista nisu mnogo obećavali kada su dolazili u ruinirani klub. Isto tako nisu mnogo, čitaj: ništa, ni uradili. Menadžment nije pokazao opipljiv napredak ni na jednom polju. Kontinuitet loših rezultata postao je standard. Novca nema, samim tim ni redovnih plata. U međuvremenu su uspeli da zarate međusobno i da nastave palanački trend menjanja trenera, skidajući deo odgovornosti sa sebe. U klubu traje borba za prevlast, sujete vode glavnu reč, a racionalnih odluka je sve manje.
Zato ni budućnost ne izgleda ništa bolje. Šanse za brz oporavak sve su manje. Partizanu trenutno ne nedostaju junaci i legende, nego sistem.
Monitoring kuca na vrata Humske. Još jedna evropska sezona visi i pre nego što je počela. Teoretski, plasman u Evropu kroz Superligu Srbije još nije ni obezbeđen.
Verovatno će država i ovaj put sprečiti sramotu, mada već ozbiljno postaje neprijatan način na koji Partizan preživljava i rešava slične situacije. Narodski rečeno – prosi za milostinju. Za mrvice. Metaforički - za morfijum. Možda je vreme da se takav vid poslovanja okonča. Da se crno-beli suoče sa istinom i trenutkom u kojem se nalaze. Da postave stvari na svoje mesto i umesto laganog, a sigurnog umiranja prihvate terapiju potpunog ozdravljenja. Dugotrajnu, ali jedinu delotvornu.
Nije sramota ni početi sve ponovo. Partizan ima prošlost (slavnu), a ima i brojnu, vernu armiju navijača uz sebe. Upravo njima je dosta svih poniženja, lažnih obećanja i priča bez smisla.
I čemu uopšte ta Evropa?
Ako UEFA konačno dodeli licencu, Partizan u Evropi retko opstane i do kraja avgusta. Poslednje tri sezone nije uspeo nijednom da stigne do ligaškog dela takmičenja. Istini za volju, prošla sezona bila je ohrabrujuća u odnosu na onu prethodnu, kada su crno-beli krenuli od kvalifikacija za Ligu šampiona, a završili u plej-ofu za najslabije evropsko takmičenje, izgubivši pritom pet od šest utakmica, uz jedan remi protiv Lugana.
Bez zdrave osnove i zdravog kluba, nema ni takmičarski raspoloženog i nadahnutog Partizana. Trenutno stanje uopšte ne izgleda tako. Naprotiv. I veći klubovi od njega upadali su u ozbiljne krize (pa i u samoj porodici JSD - poput KK Partizan), uspevali da ih prevaziđu i vrate se na staze uspeha. Partizanu više ne treba još jedno privremeno rešenje, još jedna pozajmljena sezona i još jedno gašenje požara tuđim novcem. Treba mu bolan rez, istina i početak iz početka. Sve drugo je samo produžavanje agonije.
Ostavite komentar